„Nesim na nebesima“ - Uz izložbu Nesima Tahirovića u Collegiumu artisticumu

Tuzlanska zemlja dariva Bosni s vremena na vrijeme izvrsne, jake, mudre ljude u raznim naukama i umjetnosti. Toj plejadi svakako pripada i Nesim Tahirović, koji je svoje grandiozno djelo prikazao na ovoj retrospektivnoj izložbi u sarajevskom Collegiumu.
Ja ne znam da li su na ovu izložbu dolazili učenici sa svojim profesorima likovnog vaspitanja, ako nisu, onda su propustili velike časove iz likovnog obrazovanja koje im je ova izložba mogla pružiti. Jer, za jedan sat gledanja Nesimovih radova, učenici su mogli sagledati elemente iz likovnog obrazovanja koje savladavaju tokom jedne, ili možde čak cijele četiri godine školovanja. To je jedan likovni udar, jedan ogroman rad...

Chapa

Kada vidim ove Nesimove radove, ne mogu a da se ne prisjetim scene iz jednog filma koji sam gledao prije pola stoljeća. Taj film se, čini mi se, zvao „Mlin na rijeci Po“ i u njemu ima scena kada jedan mlad čovjek, predvodnik neke vrste socijalne pobune, uzima u ruke važnu obavijest nekog feudalca u tom selu koju sa ekserom desetkom zakiva u tarabu golim dlanom!
I danas ima u Bosni ljudi koji mogu ekser zakovati golim dlanom, ali ta asocijacija koja me veže za ovu izložbu Nesima Tahirovića nije nimalo slučajna, jer on svoje kolaže radi od limova, bakra, od eksera, drvenih ploča. On kao da zubima i noktima reže i kida taj materijal od kojeg pravi svoja umjetnička djela, kao da u te svoje kolaže jagodicama prstiju zakiva eksere različitih veličina. Kada je riječ o ukupnom Tahirovićevom grandioznom djelu, osnovna stvar je u tome što su svi njegovi eksponati likovno zakovani. To su za mene bića u likovnom susretu, iako je riječ o kolažima, često reljefnoj formi, oni više naginju slikarskoj strani likovnog djela.
Vi možete, recimo, u nekoj galeriji, na nekoj izložbi, jednim pogledom obuhvatiti nekoliko Fragonara, ili pet Rubensa, međutim, kod Tahirovićevih radova svaki eksponat pojedinačno u sebi sadrži sve ono što je on napravio ili, drugačije rečeno, sve što je napravio svaki put je istovremeno u jednom njegovom eksponatu. Vi ne možete dva eksponata, dva njegova kolaža, ili dva likovna bića, gledati u isti mah, istovremeno, uprkos često uvriježenom mišljenju da je kolaž naizgled lahak za oponašanje. To je umjetnost koja se nikako ne može i ne da oponašati. To je za oponašanje veoma teško... Treba biti istinski umjetnik pa tim elementima kojima Nesim gradi svoje likovno djelo ispuniti plohu, krug, neku neodređenu formu, ili bilo šta što radi, tako da zapravo on i nema oponašatelja, jer je uistinu svoj, samosvojan i originalan. Ono što je Mak Dizdar uspio u poeziji, mislim da je Nesim Tahirović postigao u likovnom životu Bosne, uzevši još više elemenata nego Mak. Uglavnom, usudio bih se uporediti doseg Maka Dizdara u poeziji i doseg Nesima Tahirovića u likovnoj umjetnosti. Jer, iako njegova djela u sebi sadrže taj raspon od prvotne nevine i naivne stvaralačke forme pa sve do složenosti jednoga Joana Miroa... Iako je, dakle, to što Nesim radi naizgled, ali na neki način i suštinski, vezano za sve ono što grade iskonske ruke čovjeka Bosne kao što su kolari, kovači, vezilje... vi imate taj raspon od tog narodnog do jednog potpuno modernog, savremenog senzibiliteta do kojeg je došla umjetnost sa Kandinskim, sa Miroom i sa svim ostalim koji prednjače u savremenim likovnim formama. Ali, bez obzira koliko je na neki način vezano za zemlju, to ukupno i pojedinačno djelo je upilo toliko sunca i svjetla da se toliko svjetla i toliko sunca malo kad može vidjeti na nekom umjetničkom djelu kao što se može vidjeti na Nesimovim tamnim kolažima.
Kada on uzme grumen zemlje, pa ga pretoči u svoj kolaž, u to svoje likovno biće, vi imate utisak da je rasuti grumen zemlje zapravo jedna galaksija bačena kroz kosmos. Inače, zahvaljujući toj likovnoj utemeljenosti, Tahirovićevo djelo je sposobno nositi nebrojeno relacija. U njegovim radovima vi imate nevjerovatan odnos zemlje i kosmosa. Imate odnose mikrokosmosa – makrokosmosa, vječnosti – trenutka, neba – zemlje, duše – tijela, radosti – tuge, straha – nade, svjetla – tame... i te relacije su na neki način životvorne, ubjedljive, iako je sve što on uradi zapravo vezano za čovjeka. Sva ljudska čuda, sve što čovjek posjeduje, što je djelo ljudskih ruku – od Keopsove piramide do Kolosa sa Rodosa, od penicilina do otiska stope Armstronga koji je zakoračio na mjesec – sve što Tahirović radi jeste duboko čovječno i duboko ljudski.
Kada, recimo, posmatrate u religijskoj stratosferi, pod Božijim prijestoljem Božija bića, vi ne možete tamo razlikovati koji su anđeli, a koji meleki. Međutim, kada ih Tahirović „spusti“ i svede na zemlju, vi dobijate njegovo likovno biće na kome jedan pored drugog egzistiraju melek sa polumjesecom i anđeo sa krstom koji više liče na bračnu fotografiju tek vjenčanog para, okačenu iznad bračnog kreveta u spavaćoj sobi.
Nedžad Ibrišimović