Abdulah Sidran: prisjećanje na poemu „Tišine se odreći ne mogu“

U pohodima „Dalekim putevima“, retrospektivnoj izložbi Nesima Tahirovića, u sarajevskom Collegium artisticumu ovih dana je bio i Abdulah Sidran, bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i filmski scenarist prema čijem je dramskom tekstu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ prije osam godina Zijah Sokolović režirao istoimenu predstavu u izvođenju Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja, dok su scenografija i svjetlo Nesimov rad.

Abdulah Sidran i Nesim Tahirović

Tokom obilaska izložbe Sidran nije krio svoje oduševljenje tako da se činilo da je uz svaki naziv Nesimove slike imao ponešto dodati - neki pjesnički „komentar“ baš kao u slučaju „Tišine“ (iz 1974. godine) pored koje je, zastavši i zagledavši se u daljinu, kazao:
-Hoću da kažem koju riječ o pojmu tišine. Dakle, svi mi znamo da je modernitet pjesnički u Bosnu stizao sporo, gotovo neprimijetno...neko misli da ga nikad nije ni bilo, da nije ušao. Nesim pamti doba takozvanog socrealističkog poimanja umjetnosti, književnosti, u kome smo mogli pronaći žestoke domete kod naših vrhunskih slikara. Ne treba to sasvim prezirati, ali svakako da to nije bio put kojim se moglo ići daleko...pa vam hoću reći kako je u književnosti 1954. godine jedan nevažan istorijski pjesnik objavio poemu „Tišine se odreći ne mogu“.

Abdulah Sidran i Nesim Tahirović

To je bilo revolucionarno u tim godinama da dok se piše „traktorska poezija“, dok se piše koletivna osjećajnost, dok se govori samo ono što mora prijati općem kolektivnom uhu i poimanju naše sadašnjosti i projekcije budućnosti, da neko kaže - „nemojte molim vas ovih talambasa i ovih zvučnika i ove kolektivizacije emocija, ja se tišine odreći ne mogu“, to je bilo od epohalne važnosti. Dakle, govorim o Nusretu Idrizoviću, starijem ili mlađem bratu Murisa Idrizovića koji je poznata urednička ličnost u Sarajevu. Nusret je umro u Zagrebu ovih godina, cijeli život je živio u Zagrebu i autor je pet-šest tomova romana... Evo nas opet u Nesimovoj tematici ispovijesti srednjovjekovne Bosne, naime Nusret je prvi u prozi, u romanima – obimnim, teškim, gustim – koji nisu lako svarljivi, pokušavao odgonetnuti bogumilsku kosmologiju. Valjalo bi se tome vratiti, provjeriti i utvrditi šta je tu stvarno, u smislu razvoja književnosti... neizmjerno je značajna, kasnije će biti zaboravljena, njegova poema iz 1954. godine - „Tišine se odreći ne mogu“.
Ponavljam taj stih ovdje pred Nesimom Tahirovićem, genijalnim umjetnikom naše bosanske duše i našeg poimanja kosmosa.

Tišina

Tišina (1974)